„SAD na vrhuncu moći — i vlastite slabosti“

"Bilo bi smiješno kad ne bi bilo tako tragično. I to barem iz četiri razloga", piše D'Eramo za New Left Review u svojoj analizi političkih praksi Donalda Trumpa i američke globalne strategije.

"Ponovno naoružavanje Njemačke"

1. Gorljiva obrana globalizacije od strane ljevice, koja ju je desetljećima opisivala kao izvor svih ljudskih nesreća. Nakon što je trideset godina oplakivala nekontrolirano otvaranje tržišta, danas očajava jer se to otvaranje povlači – dok američko carstvo ubrzano prolazi kroz proces deglobalizacije (koji traje već desetljeće). Vrijedi se prisjetiti da su upravo ljevičarski ekonomisti godinama gledali na protekcionizam Cambridge škole kao na svjetionik.
2. Bezbrižno slavlje s kojim je Europa dočekala ponovno naoružavanje Njemačke, bez osvrtanja na posljednja dva njemačka vojna uzleta i njihove katastrofalne posljedice po svijet. S jednakom bezbrižnošću dočekana je i vijest da kancelar Friedrich Merz raspoređuje 45. oklopnu diviziju u Litvi – kao da je zaboravljen Eisensteinov Aleksandar Nevski, koji pripovijeda kako su Teutonski vitezovi upravo s tog područja bili (srećom) potisnuti.
3. Europska tjeskoba zbog „gubitka kišobrana“. Lažna tjeskoba, jer ni u jednom Trumpovu ispadu tema američkih baza u Europi nije ni spomenuta: nikada nije zaprijetio povlačenjem stotinjak nuklearnih bombi, niti približno sto tisuća vojnika koje SAD već više od pola stoljeća drži na kontinentu. Ipak, europski čelnici teatralno lome ruke i kukaju: „Bože moj, nemamo kišobran pred olujama što dolaze“. Ako ništa, kažu, treba nam barem kabanica.
4. A što se tiče kabanica, pogledajmo udaranje u prsa Francuske i Velike Britanije dok napinju svoje skromne nuklearne mišiće, pozirajući u pozi ponosne neovisnosti od Amerike umorne od Starog kontinenta, i pritom nagovarajući druge europske zemlje da povećaju vojnu potrošnju. Upravo ono što je Trump naredio svojim „vazalima“: dignite vojni proračun na barem 3% BDP-a, a potom i 5%. Jedini način da se to postigne jest kresanjem socijalnih rashoda – škola, zdravstva i ostaloga. Dakle, u ime ratoborne kontinentalne neovisnosti europske „sile“ tjeraju vlastite građane da progutaju diktat Washingtona.

Dva tipa tumačenja trumpizma

Danas se čini da je tragikomično jedini registar u kojem se može pripovijedati o suvremenim zbivanjima – toliko je velik jaz između proklamacija i stvarnog djelovanja. Pripovijedati, ne razumjeti, a kamoli predvidjeti: nepredvidljivost se pokazuje kao jedina konstanta epohe, jedina prognoza koju je moguće s izvjesnošću dati, nastavlja D'Eramo.

Tumačenja trumpizma – različitog, naravno, od samog Trumpa – kreću se između dvaju parova suprotnosti: minimalističko/maksimalističko i deklinističko/antideklinističko. Matthew Karp ih je u jednome članku u Sidecaru nedavno jasno razložio.

• Maksimalisti vide Trumpa kao agenta povijesnog prijeloma – preobrazbu stranačkog sustava, uništenje američke demokracije ili raspad liberalnog svjetskog poretka.
  
• Minimalisti ga vide tek kao simptom dugotrajnijih procesa ili razvojnih kriza koje leže drugdje – šareni simbol, crna rupa koja odvlači pažnju od pravih političkih problema.
  

Maksimalisti i s ljevice i s desnice slažu se u jednom: predsjednik je glavni i često jedini politički problem. Minimalisti – i u Republikanskoj i u Demokratskoj stranci – drže se taktike „proći će noć“, čekanja da oluja mine. U međuvremenu jedni koriste priliku za porezne olakšice i privatizaciju, drugi se nadaju povratku na vlast ističući Trumpove gafove i proturječja. Obje strane tako zapravo pokazuju nevjerojatnu pasivnost, piše D'Eramo.

"Taco"

Minimalisti su i Wall Street. Brokeri su Trumpu nadjenuli nadimak „Taco“ – Trump Always Chickens Out, jer obično ustukne čim naiđe na otpor stvarnih centara moći. Nakon bučne prve faze, ključne Trumpove politike – drastična racionalizacija države, masovne deportacije i trgovinske tarife – uglavnom su zapela.

U praksi:

• DOGE (Department of Government Efficiency) se raspao.
  
• Masovna deportacija 13 milijuna nedokumentiranih radnika ostala je puka retorika – jer bez njih nema američke poljoprivrede. Čak je i Obama imao daleko više deportacija.
  
• Tarife: najavljivane kao udar na cijeli svijet, završile su selektivnim i stalno odgađanim potezima – čim je Jamie Dimon iz JP Morgana signalizirao da se pretjeruje.
  

Trump je, ukratko, jak prema slabima, slab prema jakima. No svesti sve na njegovu psihologiju značilo bi promašiti bit: trumpizam je uvelike sustavna, a ne osobna pojava.

Glavna struja medija – NYT, WaPo, njihovi europski klonovi – prikazuje trumpizam kao izopačenost, kao nešto što nema veze s „pravim“ liberalnim kapitalizmom. Ali činjenice govore suprotno:

• Krupni kapital je uvijek nastojao održavati dobre odnose s aktualnom vlašću.
  
• Nema nikakvog ozbiljnog sukoba dvaju kapitalističkih blokova.
  
• Veliki fondovi i banke – BlackRock, Vanguard, Goldman Sachs – bez problema su se prilagodili.
  

Iz toga slijedi da trumpizam nije devijacija, nego izraz strukturne logike američkog carstva. Dokazi su i u Projektu 2025, nastavku višedesetljetne prakse Heritage Foundationa, koja još od Reagana izrađuje „Mandate za vodstvo“ za republikanske administracije – od kojih je uvijek dobar dio zaživio u praksi, dodaje se u analizi.

Dakle, trumpizam nije identičan Trumpu samome, nego je dio duge linije reaganizma – načina kako održavati i upravljati američkim carstvom.

Što se tiče „američkog opadanja“, riječ je o staroj refreni. Svaki rat i svaka kriza otvarali su tu priču, a SAD je, iako je formalno izgubio sve ratove zadnjih sedamdeset godina, iz svakog izlazio jači. Deklinistička retorika je, u osnovi, želja (posebno europska), a u američkom kontekstu obično i ucjena: „Ako ne učinite X, carstvo će propasti.“

Strategija deglobalizacije

Trumpov trumpizam u vanjskoj politici zapravo se uklapa u dvostranačku strategiju deglobalizacije, koja traje od 2008. i rasta Kine. Razlika je samo u metodama: Biden je pokušao prvo slomiti Rusiju da bi se zatim usredotočio na Kinu; Trump više voli trgovinske ucjene i povećanje vojne potrošnje vazala. No u oba slučaja cilj je isti – spriječiti Kinu da uhvati korak.

Problem je što su posljedice rata u Ukrajini i pokušaj izolacije Rusije proizveli suprotno: Moskva se još više vezala za Peking. Zato sada dolaze ideje o „obrnutom Nixonu“ – pokušaju izvlačenja Rusije iz kineskog zagrljaja. No to je teško nakon tri godine rata i visokih troškova, nastavlja D'Eramo.

Ipak, unatoč svim slabostima i unutarnjim krizama, imperijalna realnost ostaje: dolar je i dalje svjetska rezervna valuta, američki financijski sustav kontrolira planet, vojska je svemoćna, a Trump dodatno povećava vojni proračun.

SAD se stoga ne suočava toliko s padom moći, koliko s krizom hipermoći – uvjerenjem da se može činiti bilo što, bez ograničenja, pa i postavljati ministrima estradne milijardere ili alkoholičare s televizije, poput carskog ponižavanja Senata pod Kaligulom.

Globalizacija je pritom imala i jednu neočekivanu posljedicu: odvojila je američku vladajuću klasu od same Amerike. Novi kapitalisti, za razliku od starih „pljačkaških baruna“, nisu ni patrioti ni zainteresirani za napredak zemlje. Žive u oblaku apstraktne moći, s fantazijom da mogu egzistirati izvan društva.

Zato se, u konačnici, sadašnja situacija može opisati ovako:

• dugoročni rezultat neoliberalne, reaganovske revolucije (minimalizam),
  
• ali i radikalna promjena u upravljanju carstvom – prelazak s „meke moći“ na otvorenu dominaciju (maksimalizam).
  

Riječ je o carstvu na vrhuncu moći (antideklinistički pogled), ali koje u toj pretjeranoj samouvjerenosti pokazuje i vlastitu najveću ranjivost (deklistički pogled) – raspad veze između vladajuće klase i same američke države, zaključak je analize New Left Reviewa.